29. 4. 94.
Stvaralac koji je započeo sa pevanjem po malo estradnim. Uspeo je da se dopadne mnogima. Počeo je sa poezijom koja je bila jaka, nezadrživa, koja je mamila svojom metaforičnošću i uz pesnike kao što je Brana Petrović, Danojlić, bio je jedan od najpopularnijih. A onda kao da mu je dosadila estradnost kakva je u zbirci "Tako je govorio Matija" - koja se odvaja od drugih pesama i postaje osobena, specifična, narodski okrenuta jednom starom jeziku. Jezik svoga plemena Rovaca, koji odumire sa starim svetom, trajno iščezava. On se javlja kao arheolog, koji taj jezik prikuplja, istražuje i u svoje pesme pretače. Zato to je dijalektički, razgovorni, zaboravljeni jezik. Deluje nam hermetično. Utoliko više što pesma hvata nardonu mudrost, koja se izriče poslovičnim stilom, pa često podseća na misaona sažimanja Petra Petrovića Njegoša, na junačka i pesnička Marka Miljanovića. U njegovim pesmama koje imaju oblik poeme iskazuje se staro i novo. U formi koja je monološka ili dijaloška. Staro u tim poemama ima Njegoševu dimenziju, jer oličava ljudsko dostojanstvo, postojanost u neprilikama, jer sve ima snagu reči i odvažnosti. Reč je o čojstvu i podvižništvu, o onome što je epsko, po čemu se pamti i Crna Gora i Crnogorci. Jezik Rovaca iam tu funkciju da proslavlja to staro crnogorsko vreme, ali i jednu drugu funkciju da ismeje ono što je novo, novog Crnogorca, činovnika, podanika i karijeristu, koji je zaboravio na predačka dostojanstva. To što je novo Bećković dovodi do karikature i u tome izrabljivanju pokazao je svoju najveću umetničku snagu. Od njegovih poema izdavjaju se: "Međa vuka manitoga", "Reče mi jedan čoek", "Lele kuku", "Kažu", "Tanko Dužić", "Znam oca", "Ono", "Psoglav".
Нема коментара:
Постави коментар