среда, 2. јул 2014.

"Tražim pomilovanje" - Desanka Maksimović...

Uvek iskrena i otvorena. Negovala klasični poznati obrazac. Ne prihvata avangardizam. Ne tone u narcisiodnost, ne prihvata ono što bi uništilo izvor emocije. Napisala 40 knjiga. Na detinjstvo gleda kao na vrt izobilja. Sve se nudi kao beskraj. Dolazi do spajanja sa prirodnim. Mnogo je lepršavosti, smeha, lepote. Zavičaj kao prvobitno iskustvo, kao amajlija i talisman u duši pesnikinje. Tu su njive, proplanci, miris cveća, zelenilo. Jedan idiličan svet. Zavičaj je ono što konkretizuje domovinu. Stvara u prirodi i razmišlja o sebi, o čoveku, efemernosti i večnim suštinama, koji ovaj svet čini. Figurira istorijski elemenat i prošlost. U poeziji intime se okreće sebi - iščekivanje, treperenje, zebnja, crna slutnja, ničija zemlja, sve nestaje. Okupirana je prolaznošću. Ide u refleksivnu liriku. Ima elegičnih, misaonih, ljubavnih pesama. Kruna njenog humanizma je u ciklusu "Tražim pomilovanje".

"Tražim pomilovanje" - Predtekst (polazište, podloga, metatekst) je Dušanov zbornik. I tu otkriva nejednakost, strašnu surovost koja je u funkciji moći pojedinca. Ona reaguje na to i kao humanista zalaže se da se sve sagleda, razume  i nađe razumevanje za pojedine akcije. Ona kao pesnik ustanovljuje svoje zakone, koji se zasnivaju na humanizmu. Traži praštanje i pomilovanje za sve i za sveobuhvatnost čoveka. Iza grubosti i nepravde krije se nekada dobrota. Čovek je bivalentan. Puno toga je u njemu. U uvodnom delu nas upoznaje sa onim što sadrži taj zakonik. Svi ljudski zakoni, treba da iščeznu i da se pokriju sa nekoliko paragrafa i tome se ona protivi. U ovom zakoniku prepoznala je glas i eho moćnika i silnika. Njene rečenice imaju u sebi istorijskog i prošlog. Ovaj zakon nastupa u ime pokoravanja i poništenja prava na slobodu.


9. 2. 94.


Za Sebra - iskonska snaga koja održava život, egzistenciju. Vitalizam koji se gradi na večnoj nadi. Sebar -  nosi u sebi nešto kmetovsko, siromaško, ratar, seljak. Žive iskonski anoniman život, koji se vezuje za zemlju u znaku okućnice. I to što zasadi može se izbrojati. Sve je neposno i neplodno, kukavno, malo, nedovoljno, siromaško. Ali postoji posvećenje tome i ljubav prema životu. U njemu ne treba gledati krivca zbog nekog propusta, već treba gledati njegov znoj, muku i patnju. Očaja i pesimizma nema, iako se pati. Iluzija ga ne ostavlja. Žeđ za životom je neuništiva. Sutra će biti bolje. On se venčava sa prirodom u svom trajanju. To ga čini vitalnim. Pokušava da ishrani decu. Uprkos svemu trajati, postojati. Zahvaljujući potomcima život se nudi kao nepresušna reka. U njemu ima i prometejskog.

Za vojnička groblja - pusta su, zaboravljena. Vezana za tuđinu, idvojena su. Deluju uređeno, ali su sumorna i ubijaju dušu. Jednoobrazni su, bez rastinja. Samo krstače i po koje zimzeleno drvo. Niko ne navraća. Ni sveće, ni cveće. I ptice beže. Ako je neki vojskovođa - on je izdvojen. Podugnut mu je velelepni spomenik. Dok su ovde obični ljudi, Sebri. Majke ih još čekaju ceo život i nadaju se da će se pojaviti. U svemu ima besmisla i apsurda - ostaviti sve i po nečijoj naredbi otići i okončati.

Za nerotkinje - nisu dale caru vojnike. One čeznu za decom, sanjaju o njima. One kao da su obeležene, neblagoslovene, uklete, nose žig. One pate. Predodređene su na samoću, koja ubija, koja je teška... Osećaj promašenosti, razočaranja, izgubljenosti. Neke tu neostvarenost nadoknađuju radom. Razvija druge iluzije i snove. Odaju se provodima, uživanjima. Vezuju se za prirodu i druge hobije. Tu su i poznate žene: Jefimija, Tereza, Safo, Jovanka od Arka (Jovanka Orleanka). Zanete mišlju, snovima, imaginacijama. Nedovršene su, jer život ne doživljavaju  kao ispunjenje.


10. 2. 94.

Нема коментара:

Постави коментар