субота, 11. април 2015.

"Zločin i kazna" - Dostojevski, treći deo, V-VI...

V

Tu je bio i Zametov. Razumihina je razbesnelo to što ga je Raskoljnikov uporedio sa Romeom. Ali brzo se odljutio, a Zametovljevo prisustvo ga je veoma iznenadilo. Raskoljnikov je saopštio srvhu svoga dolaska, a Porfirij mu je rekao da se prijavi policiji i da im saopšti da želi da otkupi svoje stvari i trebao je da napiše izjavu. Porfirij mu je saopštio da ga već odavno čeka da mu dođe. Čuvši to Raskoljnikov je zadrhtao. Porfirij je saopštio da je znao imena svih zalagača, jer su ona pisala na hartiji i svi su zalagači dolazili na saslušanje osim Raskoljnikova. Raskoljnikov je pričao da je istrčao na ulicu u bunilu da traži stan, jer su mu svi dosadili. Porfirij mu je saoopštio da je saznao od Fomiča da je bio u stanu Marmeladova. Raskoljnikov je u sebi govorio da neće dopustiti da se igraju sa njim, već da će im zapljusnuti svu istinu u oči. Sve ih je prezirao i smataro je da još ne postoje fakti već samo priviđenja. Rešio je da sazna da li znaju za njegovu posetu babinom stanu. Za Raskoljnikova zločin je bio samo socijalno pitanje. Pričali su i dalje o zločinu. Za Razumihina zločin je protest protiv socijalnog uređenja i da sredina upropasti ljude. Ako bi se sredilo društvo nestalo bi i zločina. Zosimov je saopštio da mu je veliku pažnju privukao Raskoljnikovljev članak o zločinu. Raskoljnikova je to začudilo, jer on sve do sada nije znao da su taj članak odštampali. Zosimov je rekao da je preko urednika saznao čiji je članak i da je dobro razmatrao suštinu tog članka i psihološko stanje zločinca koje prati svaki zločin. Po Zosimovu ljudi se dele na obične - koji žive u pokornosti i koji ne smeju prekoračivati zakon, i neobične - koji imaju pravo na zločin i da mogu da gaze zakon. Po Raskoljnikovu neobični čovek ima pravo da dozvoli svojoj svesti da prekorači preko nekih prepreka i to jedino kada treba da izvrši ideju. I dobrotvori čovečanstva, kao npr. Napoleon bio je krvoločan. On deli ljude na one - koji su poslušni i konzervativni i one - koji su naklonjeni zločinu i oni su gospodari budućnosti, pokreću svet i vode ga ka cilju. Po Raskoljnikovu treba da postoje neki znaci na odelu ili žig, kako bi se zločinci mogli razlikovati od običnih ljudi. Po njemu zločinci se uvek zanesu. Treba ih čak i šibati i pokazati im mesto. Oni se sami šibaju i jedan drugom čine uslugu, tako da izvršilac nije potreban. Raskoljnikov je govorio da je poredak običnih i neobičnih ljudi unapred određen prirodnim zakonima. Razumihina je zabrinjavao ovaj razgovor, čak ih je pitao da li se šale. Raskoljnikov je govorio da su u članku dati samo nagoveštaji i da je društvo dobro obezbeđeno zatvorima, progonstvima, tamnicama, islednicima, robijom i ne vidi razlog za strah. Porfirija je zanimalo da li je i Raskoljnikov smatrao sebe neobičnim čovekom  dok je pisao članak i da li bi on zbog životnih neprilika i nevolja ubio ili poharao nekoga. Raskoljnikov je saopštio da mu ne bi rekao ako bi to učinio i da sebe ne smatra za Napoleona. Razumihin se i dalje mrštio, a Raskoljnikov odlazi, a Porfirij mu govori da dođe sutra kod njega u policiju i govori mu da želi da ga formalno sasluša i da je Mička čist. I Raskoljnikov priznaje da je bio oko 8 sati na ulici, molere nije video, već je video činovnika koji se iseljavao i da je to bilo 3 dana pre ubistva. Raskoljnikov i Razumihin odlaze...

VI

Išli su na večeru kod Dunje. Raskoljnikov je govorio da je merio svaku Porfirijevu reč i bunilo ga je što ne pretresaju stan. A Razumihinu je bilo čudno Zametovljevo ponašanje i da je on na Raskoljnikovljevom mestu on bi se smejao svima, pljunuo bi ih, raspalio šamarima i ne bi se upuštao sa njima u objašnjenja. Raskoljnikov je pošao Porfiriju da ide i da mu sve prizna, ali ga je sprečio Razumihin govoreći mu da su to koješta i da niko nije svedočio protiv sebe. Raskoljnikov je znao da Porfirij pokušava da ga uhvati na sitnicama računajući da će on požuriti da odgovori i da će zaboraviti da pre 3 dana nije ni bilo radnika. Na ništavnim stvarima se najbolje zbunjuju lukavi ljudi. Raskoljnikov se oprašta od Razumihina govoreći mu da će otići najpre do svog stana, a da će doći kasnije. Raskoljnikov je stigao u sobu i pojurio u ugao da vidi da li su stvari na broju. Sve je bilo tu - pretresa nije bilo. I izašao je na ulicu. Kod vratara se raspitivao jedan čovek pitajući za bivšeg studenta. Raskoljnikov im je prišao, a vratar mu je rekao da se taj čovek građanin raspitivao za njega, a Raskoljnikov čuvši to pojurio je za građaninom i stigao ga je. Građanin mu je rekao da je ubica, što je začudilo Raskoljnikova i ukočilo. Klecala su mu kolena, oslabio je vrativši se sav klonuo u osbu. Legao je. Gušilo ga je i jeza je nadolazila. Čuo je razgovor Razumihina i Nastasje. Osećao je fizičku slabost. Želeo je sazanti nešto više o čoveku ispod zemlje, tj. o građaninu koji je video sve. Mučilo ga je što ga nije video - gde je stajao i odakle je posmatrao. Drhato je govoreći da je baba bila bolest i da je ubio načelo. Znao je da je trebao da bude oprezan, da pazi na pravičnost, na težinu i meru i da će uzeti onoliko koliko mu je potrebno za prvi korak. Kosa mu je bila mokra i znojava, usne su mu drhtale, pogled nepomičan. Išao je ulicom setno i brižno. Zaboravio je šta treba da uradi, ali je pošao ka čoveku koji mu je mahao. To je bio građanin. Išao je za njim, došao je do babinog stana, a potom je izgubio građanina iz vida. Ušao je u sobu gde je ubio babu. Čuo je  pucanj i opazio je jednu žensku bundicu, a na stolici babu. Sve je to sanjao. Izvadio je sekiru, udario babu. Ali ona je sedela i smejala mu se. Hteo je da beži, ali u predsoblju je bilo puno sveta. Srce mu se ledilo i stezalo, a noge su mu bile prikovane. Odjednom se budi teško dišući. U sobi mu je ušao neki čovek. To je bio Svidrigajlov...

Нема коментара:

Постави коментар