Po svom poreklu jezik može biti narodni i književni. Narodni jezik je nestandardni jezik i kao takav ima svoje varijetete (varijante) koji su poznati kao dijalekti. Književni jezik je standardni ili normativni jezik. On obuhvata govornu i pisanu reč, a postoji na jezičkim normama i pravilima. Pritom, jezička norma podrazumeva skup pravila kojima je određena struktura jednog jezika i načina njegove upotrebe.
Normiranje nili standardizacija podrazumeva, u prvom redu, uzumanje jednog dijalekta ili varijeteta narodnog jezika za osnovu književnog jezika. Standardizacija jezika ima za cilj ukudanje ili što veće smanjenje jezičkih razlika u komunikaciji na prostoru jedne jezičke zajednice. Tako se književni jezik pokazuje kao naddijalekat jednog jezika: sličan je i blizak ostalim dijalektima, ali se i razlikuje do njih.
Standardizacija književnog jezika u Srba i Hrvata započinje još u prvoj polovini 19 veka, sa prvim težnjama da se za osnovu književnog jezika uzme narodni i da se pismo prilagodi prirodi glasovnog sistema našeg jezika.
Prvi koji ozbiljno pokušava da izvši reformu srpskog pisma i njegovo normiranje prema glasovnom sistemu našeg jezika bio je SAVA MRKALJ. On štampa 1810 knjižicu u kojoj raspravlja o srpskom pismu. Nemajući rešenja za glasove Đ, Ć, LJ, NJ i J on koristi dvoznake, a za glas J upoterbljava znak I.
Drugi koji je izvršio normiranje jezika i u tome uspeo bio je V. Karadžić. Nagoveštaj njegovog rada na standardizaciji književnog jezika predstavlja Pismenica serbskoga jezika 1814. Iako se zalaže za fonetski pravopis, on taj princip nije realizovao. Međutim, prve norme biće date 1818 u Riječniku i Srpskoj gramatici, koja izlazi zajedno sa njim. Vuk prvi put ovde koristi čist narodni jezik i fonetski pravopis. Osnovu književnog jezika će proširiti tako što posle 1836 uvodi suglasnik H. Umesto dotadašnjih oblika: ljeb, itar, ora - oraa, počinje da piše: hljeb, hitar, orah - oraha. Kasnije odustaje i od jotovanja suglasnika D i T (đevojka, đeca, ćerati) i počinje da piše: djevojka, djeca, tjerati.
Kod Hrvata na standardizaciji jezika radi LJUDEVIT GAJ. On izdaje 1830 brošuru "Kratka osnova hrvatskoslovenskog pravopisanija" u kojoj se zalaže za latinično pismo i kajkavski dijalekat za osnovu književnog jezika. Ipak, nešto kasnije, on odustaje od toga i zalaže se da osnova bude štokavski dijalekat ijekavskog izgovora.
Na standardizaciji književnog jezika kod Srba doprineo je dosta i ĐURO DANIČIĆ mnogim člancima, kritikama, studijom "Rat za srpski jezik i pravopis" 1847 i posebno Malom srpskom gramatikom 1850. On je izučavao i akcente i prvi razgarđivao njihove sisteme ili norme.
Bečki dogovor održan 1850 utvrđuje najvažnije norme književnog srpskohrvatskog jezika. U stvaranju tih normi učestvuju V. Karadžić, Đuro Daničić, Ivan Mažuranić idr. Za osnovu književnog jezika uzet je štokavski dijalekat sa ijekavskim izgovorom, sa zaključkom da je jezik Hrvata i Srba jedan jezik. Ekavska varijanta biće kasnije uzeta kao ravnopravni činilac u standardizaciji književnog srpskohrvatskog jezika.
Нема коментара:
Постави коментар