четвртак, 26. јун 2014.

Miodrag Pavlović...

"87 pesma"
(lekar opšte medicine; znao 9 jezika; dva puta bio nominovan za Nobelovu nagradu).

Pavlović oličava moderan ili avangardni posleratni duh srpske poezije. Prvi put se javlja zbirkom "87 pesama" (1952), koja će predstavljati prevratnički čin u srpskom pesništvu. To je knjiga koja je digla veliku buru, oko koje se mnogo polemisalo i koja je najviše napadana. Pavlović je napisao veliki broj pesničkih knjiga i eseja. Objavio je knjige pesama: Stub sećanja, Mleko iskoni, Velika skitija (?), Svetli i tamni praznici, Karike, Zavetine, Pevanja na Viru, Ulazak u Kremonu; pisao je i poeme i spevove. Najpoznatiji spev mu je "Divno čudo". I ne samo da je pisao poeziju, već je pisao i o poeziji, otkrivajući nove vrednosti i novi način tumačenja, kako narodne, tako i umetničke poezije, nezavisno od razdoblja u kome je nastala.

PROBUDIM SE

slike:

I sveo stih na 2-3 reči. Podseća na Popu. Pesnik ne počinje direktno, već razvija neke slike. Probudim se - bio u snu, u opuštenosti, odsutan, kao da stvarnost za njega nije postojala. On se budi i ulazi u javu. Spoznaje oluju kao destruktivnu silu. Bekstva i izlaza nema. On je zatočen i nespreman je dočeko to vreme.
II dejstvo oluje je započelo. Prva rušenja i uništavanja onoga što je čisto.
III čamac - pokušaj bekstva. Spašavanje od onoga što dolazi. Raščupane žene - su izraz unutrašnjeg užasa. Ispod toga je krik, vapaj i zapomaganje. Deluje zastrašujuće.
IV oluja zahvata i mrtvace. Ona sve obuhvata i ništa ne izostavlja.
V čovek je lakog pamćenja. On i najveće zlo zaboravlja. On mora da obnovi svoje pamćenje i da ga drži. Treba biti na oprezi. Zlo ne sme iznenaditi i zateći čoveka na spavanju. Ako se biće seća i pamti, ono će se i sačuvti.
Oluja - je možda i ratna (korejski rat se vodi), a možda je i oluja iz vremena kada je bombardovan Beograd. Zlo nije minulo. Ono postoji. Oluja je uvek nad krevetom.

 18. 10. 93.

REKVIJEM (opelo)

Jednostavna je. Slutio je da se događa nešto, što će dovesti do umiranja...
Osnovni motiv smrt bliskog i dragog. Iskazuje se kao praznina, koja ostaje nakon onoga koga odnose na groblje. Spuštanje zavese - završena jedna igra, komad. Tu je tačka na jedan život. Neko je bio i nestao. Glas pesnika opominje - nestao je jedan ljduski umni, svesno biće, onaj koji je rađao, gradio, koji je nešto značio. Skreće pažnju na smrt i nestajanje umnog bića. To nije ganulo bližnje. Ravnodušnost prema smrti, nema jadikovke, komentara. Prijatna tišina. Dete jede grožđe - život se dalje nastavlja. Niko ne mari za smrću. Na kraju opomena - ne žurite se sa smrću. Ne opraštajte se pri odlasku - svaki rastanak iskazuje licemerje, nema iskrenosti. Poruka pesme - dvoličnost (otuđenje čoveka do čoveka) - ravnodušnost prema drugome. Kriza ljudskog i čovečnog - kriza ljudskog morala.

1. 11. 93.



Нема коментара:

Постави коментар