Jezička karta sveta stalno se menja, zbog seoba, ratova i osvajanja, trgovačkih i turističkih veza, zbog naučno-tehnološkog razvoja i masovnih medija. Dodir među jezicima je neprestan i stalno se uvećava. Tome doprinosi činjenica da se u pojedinim zemljama ljudi služe sa dva ili više jezika, naročito u mešovitim sredinama.
Naporedna upotreba dva jezika označava se kao dvojezičnost ili BILINGVIZAM. Ako je pak upotreba vezana za više jezika, onda je reč o višejezičnosti ili MULTILINGVIZMU. Različiti su oblici i situacije ispoljavanja višejezičnosti.
1. tako u pojedinim sredinama jedan jezik je maternji, a u upotrebi je i neki drugi jezik, da bi komunikacija bila svestranija. Takve primere imamo na Kosovu i Vojvodini.
2. višejezičnost sve više poprima zamah, jer sve veći broj mladih ljudi uči po neki strani jezik
3. u bliskoj vezi sa ovim je i specijalizovanje jezika po funkcijama ili pojava DIGLOSIJE: pojava kada jedan jezik služi za svakodnevnu komunikaciju, a drugi za neko više opštenje, za neku kulturnu angažovanost. Diglosiju poznaje grčki jezik - u njemu postoji narodna i učena verzija grčkog jezika, kao što je to bilo i kod nas pre Vuka Karadžića.
Bilingvizam i multilingvizam pozitivno deluju na razvoj jedinke, jer podstiče širenje kulturnih vidika. Zato se i teži prevazilaženju razlika među ljudima i kulturama. A to se postiže učenjem drugih jezika i prevođenjem sa drugih jezika. Prevođenje nije samo jezička operacija, već i KULTURNI ČIN, na šta je upozoravala i Isidora Sekulić.
STAVOVI PREMA JEZIKU
Za prevazilaženje razlika u jeziku, a samim tim i kulturama i podvojenosti naroda, važni su i stavovi prema jezičkim pojavama. Kada se govori o stavovima, onda se misli na nezvanične reakcije pojedinaca i grupa. Takvi stavovi su na primer da su jedni jezici zvukovno lepi, a drugi opori; jedni u rečima bogati, a drugi siromašni; stavovi da se jedni jezici lako, a drugi teško uče, a što direktno utiče na motivaciju (pokreće na učenje ili odbija). Postoji i stav o različitoj pogodnosti pojedinih jezika: uverenja da je italijanski jezik za pevanje, francuski za diplomatiju, engelski za poslovnost, nemački za komandovanje, ruski za liriku i mistična izražavanja.
Što se tiče srpskog jezika, nekada se mislilo da treba da ostane što bliži seoskom jeziku, tj. da bude Vukovski jezik i da ga treba čuvati od urbanog i tehnološkog jezika i od stranih reči, koje ne odgovaraju njegovom duhu. To bi bilo ŠTETNO, jer bi bio doveden u izolaciju i jezičko siromaštvo. Ostajući otvoren za novu leksiki i za nove uticaje, on prihvata neke univerzalne pojmove i postaje bliži drugim jezičkim pojavama.
8. 10. 93.
Нема коментара:
Постави коментар